Blue Flower

 

      

Ove školske godine, kao i lani,  našu je školu posjetio književnik Zoran Pongrašić. Družio se s nama, čitao, odgovarao na pitanja i šalio se. Na pitanja o tome kako je biti književnik, koliko dugo se knjiga piše i kako se književnici međusobno druže, odgovorio nam je na prijateljski i šaljiv način.    

           Kada i kako ste se počeli baviti pisanjem?

Radio sam u tvornici nekoliko godina pa sam odustao od toga,  onda mi je bilo dosadno i  počeo sam pisati knjige.  

Vaša je supruga također književnica. Smatrate li ju konkurencijom?

Naravno, mrzim ju… Samo se šalim, ne mrzim ju. Ja napišem nešto, ona pregleda , to poslije objavimo, tako mi surađujemo.

    Koliko dugo pišete jednu knjigu?

Ovu knjigu 41,5 stupnjeva sam pisao pa sam stao s pisanjem. U međuvremenu sam napisao drugu knjigu,  onda sam se vratio njoj i napisao cijelu knjigu. Nakon nekih 5 godina, završio sam napokon tu knjigu. 

Kada ste na druženju s drugim književnicima, kako razgovarate s njima o svojim knjigama?

Evo ovako mi razgovaramo na našim druženjima, mislim o knjizi, naravno:

-O čemu ćeš pisati u sljedećoj knjizi?

-Pisat ću o mmmmmmmmmm….

-Aha. A kako će se zvati?

-Mmmmmmmmmmmmm…..

-Baš ti je dobra ta knjiga.

Tako mi razgovaramo da ne bismo oteli ideje jedni drugima.

Nakon tih nekoliko kratkih pitanja, književnik nam je pročitao neke pomaknute i drugačije bajke o Crvenkapici i Trnoružici što nas je nasmijalo. Objasnio nam je kako on ne voli bajke jer sadrže previše strašnih, horor dijelova. Nakon tih priča, ispričao nam je vic:

-Znate što je dobro kad ste književnik?

-Dobijete besplatnu Cedevitu!

Na kraju druženja potpisao je knjige koje nam je poklonio te se slikao sa školskim novinarima. Bilo je ovo književno druženje u kojem smo svi uživali.

                                                                                                      J. Đurinić, M. Pranjić, 7.b