Blue Flower

VUKOVAR – GRAD HEROJ

 

Nedavno, 18. studenoga, bio je dan koji se obilježava očima punim suza, ali i s osmijehom na licu, dan kada je cijela Hrvatska plakala zajedno sa zemljom i nebom, to je dan sjećanja, dan sjećanja na Grad Heroj – Vukovar. Slušajući cijeli dan priče i doživljaje mojih bližnjih, gledajući isječke filmova i komentare preživjelih, bila sam zbunjena, iako znam cijelu priču, znam kako je tekla i kako je završila, a i dalje sam bila zbunjena njezinim likovima i detaljima. No nije to bilo kakva priča, a ispričati ju je jako teško…

U hladno, mračno i rano jutro 3. prosinca 2019. osmi razredi naše škole Vukomerec krenuli su na put za Vukovar kako bi otkrili njegovu priču. Došavši u Vukovar, najprije smo posjetili dvorac Eltz koji je preuređen u muzej, a zatim Muzej vučedolske kulture. Obilazeći muzeje i uske ulice grada, bili smo tek na početku upoznavanja povijesti Vukovara. Nakon kraćeg obilaska grada došli smo u hostel nazvan  ,,Memorijalni centar Domovinskog rata“  u kojem smo imali predavanja na temu Domovinskog rata. Predavanja su vodili stručnjaci koji su i sami bili žrtve rata, ili kao civili ili kao branitelji. Nakon predavanja i kraćeg odmora otišli smo na opuštajuću plovidbu Dunavom i samostalni obilazak grada. Kada smo se vratili u hostel, legla sam u krevet, no nisam mogla zaspati od silnih događaja i misli koje su mi navirale u glavu.

Sljedećeg dana nakon buđenja, doručka i pripreme za povratak u Zagreb, naše prvo mjesto obilaska bila je crkva sv. Filipa i Jakova, koju su namjeravali srušiti agresori, no velikom vjerom i nadom još uvijek stoji na svom mjestu i priziva vjernike. Zatim smo posjetili mjesto u kojem se ljudi trebaju osjećati njegovano i vidjeti nadu, a bila je to Vukovarska bolnica. Naime, u toj je bolnici davne 1991. bilo 267 pacijenata koji su svoje bolesničke dane morali provoditi u strahu, zatvoreni u podrumu, ne vidjevši sunce i nebo tri mjeseca, provodeći vrijeme slušajući zvukove bombi, metaka i vike, sve dok ih prisilno nisu odveli na nepoznato i tamno mjesto, a to je mjesto bilo naše sljedeće mjesto obilaska. Spomen-dom Ovčara je danas mirno i tiho mjesto u kojem smo mogli čuti što se dogodilo s pacijentima izvedenim iz bolnice, a dogodilo se to da su bili mučeni, prestrašeni, a na kraju i ubijeni; mjesto njihova ubojstva smo posjetili nakon razgledavanja slika žrtava i odavanjem počasti. Ovčara. To mjesto najbolje bih opisala na taj način da kažem da je to bilo obično polje, ali nakon onoga što se na njoj dogodilo, ljudi govore da mogu čuti plač i vapaje za pomoć i slobodu. To je mjesto gdje su ljudi bili ubijeni i pokopani u crnu slavonsku zemlju koja je nekada bila plodna, no sada… Održavši minutu šutnje, pomolivši se i porazgovaravši o tome što se dogodilo, zaputili smo se prema Memorijalnom groblju Vukovara. To je groblje na kojem su pokopane do sada pronađene žrtve Domovinskog rata, groblje na kojem su pokopani civili, velikani i branitelji grada Vukovara i branitelji iz svih dijelova Lijepe Naše, groblje na kojem se svakodnevno izražava veliko poštovanje, ljubav i tuga, groblje na kojem smo i sami izrazili poštovanje i zapalili lampione. Posjetili smo i Groblje tenkova koje se nalazi na Trpinjskoj cesti, a zatim smo se zaputili u Školu mira i na kviz znanja na kojem smo trebali odslušati predavanje i pokazati što smo naučili. Na kvizu su našu školu predstavljali Tin Karlović i Toni Rajič koji su završili na 3. mjestu.

 

 

Domovinski rat… Bilo je to najteže razdoblje u životu naših roditelja, baka i djedova, naših bližnjih, no život ide dalje, a sjećanja nikada ne izlaze iz glave… Za vrijeme boravka u Vukovaru, susretala sam i pozdravljala ljude kojima je na licu možda navirao osmijeh, ali u očima im se vidjela tuga i sat koji je neprestano prikazivao datum napada na njihov grad. U njihovim se suzama mogu vidjeti slike njihovih voljenih koji su netragom nestali, ali oni ne gube nadu, hodaju gradom ponosno uzdignute glave, noseći svoj teret i tugu na leđima i očekujući bolje sutra… Prolazeći pustim, tihim, jezivim ulicama grada Vukovara, vidjela sam urušene kuće, kuće koje na sebi imaju udubine od metaka, kuće koje su godinama prazne i nisu vidjele svoje ukućane koji su vjerojatno pobjegli u strane zemlje ili su ubijeni. Građani Vukovara i građani diljem naše zemlje svakodnevno očekuju oprost i istinu jer bez tih dviju stvari ljudi će život nastaviti s kamenom na srcu, mislima, traumama i događajima koji su se udomaćili u njihove glave, koje nikada neće moći istjerati ili zaboraviti. No život ide dalje, a ti, ja i hrabri ljudi koji su proživjeli rat, napad na svoje ljude i puknuće vlastitog srca, pobrinut ćemo se da  Domovinski rat i ljudi koji su se borili za slobodu naše lijepe Hrvatske nikada ne budu zaboravljeni!

 

Mirta Dušević Šlehta, 8.a